Samo broj u registru povijesti

Dr. Antun (Ante) Kovačić, iurist, rodio se prije 170 godina u Celinama Goričkim, blizu Marije Gorice, sjeverno od Ladučâ, Prigorja, Savskog Marofa, i ostalih brdovečkih sela, sjeverno od Brdovca i Zaprešića, blizu današnje granice Hrvatske i Slovenije. Naravno, danas je ta granica tek puka „papirnata“ formalnost otkad je Hrvatska članica tzv. schengenskog prostora, a u vrijeme prvih samostalnih udaha Ante Kovačića granica nije ni postojala jer su i Hrvatska i Slovenija bile sastavni dio Habsburške Monarhije. Ta godina, 1854, označava Kovačića kao postrevolucionarno dijete – tek pet-šest godina ranije Monarhijom je bjesnio građanski rat. Ban Josip Jelačić marširao je na Budim i Peštu na čelu hrvatske vojske predvođene slavnim krajišnicima suzbiti očitu nevjeru Mađara, a sve u nadi kako će Hrvatska Trojednica u konačnici imati bolji položaj no ranije. Nade su se izjalovile uvođenjem tzv. Bachova apsolutizma koncem 1851, dvije godine nakon što je ruska carska vojska konačno slomila ustanike iz Ugarske. Cenzura tiska, koja je bila na snazi do revolucionarne 1848, ponovno je uvedena. Upravo te 1851. godine, obitelj Jelačić kupila je imanje Novi Dvori u Zaprešiću od grofova Erdödy. Tamo i čeka neke nove ustanke, ban Josip, još od 1859. godine. Svijet u kojem je stasao mali Antun vidio je po prvi put jasno eksplicirane zahtjeve hrvatske politike za ujedinjenjem povijesnih hrvatskih zemalja i odmicanjem od Ugarske.

Crtež nepoznatog autora iz zbrirke
Izabrane pjesme Dra Ante Kovačića, Zagreb, 1908.

Nastavak romana Baruničina ljubav iz Vienca br. 34, 1877.

Godina smrti bana Jelačića, s porazom habsburške vojske u Italiji, donijela je povratak ustavnog života u Monarhiju. Procvao je stranački, politički život, tisak se oslobodio jarma cenzure, a na prvom Hrvatskom saboru sazvanom od 1848. godine (1861), Eugen Kvaternik je, uz pljesak i klicanje saborskih zastupnika, pozivao i na oružani otpor Habsburgovcima, ako zatreba. U tim je trenucima Ante Kovačić započinjao (1863), odrađivao, i dovršavao (1866) svoje pučkoškolsko obrazovanje u Mariji Gorici. Tko zna koliko je bio upoznat s poražavajućim odgovorom koji je Hrvatski sabor primio od kralja Franje Josipa, odgovorom koji je skršio sve nade da će dotadašnja hrvatska politika postići ujedinjenje hrvatskih zemalja? Malo je, doduše, Kaiser und König bio svjestan, jer nije imao ovu našu naknadnu pamet, da će ga Prusi vrlo brzo natjerati na reviziju stanja Monarhije (1866), sklapanje nagodbe s Mađarima (1867), iz čega je nastala Dvojna Monarhija (Austro-Ugarska), posljedično zatim i Hrvatsko-ugarska nagodba (1868), na koncu i, pod pritiskom Mađara, razvojačenje Vojne krajine (odluka 1869) i njezino pripajanje civilnoj Hrvatskoj (do kraja provedeno 1881). U međuvremenu je ranije spomenuti pravaški vođa Eugen Kvaternik skončao s metkom u leđima nakon neuspješnog pokušaja stvaranja nezavisne Hrvatske (1871), upravo u vrijeme kada je mladi Ante Kovačić, đak siromah, objavio prvu pjesmu Car Bajazet u đačkom časopisu Nada.

Sedamdesete godine 19. stoljeća, nakon Kvaternikove pogibije, mogle su se doimati kao „kraj povijesti“ za hrvatsku politiku i inteligenciju. Sve veliko što se imalo odigrati, odigralo se. Nagodba je zaživjela, što je izglasano, izglasano je. Gyula Andrassy, taj državnik od Boga poslan Mađarima, i jedan od najvećih političara koje je Ugarska ikada imala, bio je možda onaj ključan utjecaj na kralja (i caricu Sissi) zbog kojeg se odigralo razvojačenje Vojne krajine i njezino pripojenje Hrvatskoj – a time i ugarskoj kruni. Kada se zasitio lokalne politike, usmjerio je Austro-Ugarsku prema Bismarckovoj Njemačkoj, daleko od prijašnjeg ruskog utjecaja. Ruse je mrzio upravo zbog vojne intervencije 1849. godine kojom je skršena ugarska nacionalna revolucija. Sedamdesetih se godina Ante Kovačić, počevši kao tinejdžer, etablirao kao pisac i pjesnik, ponajprije u Viencu Matice hrvatske. Njegov suvremenik i prezimenjak „pogrešne“ konfesije, Risto Kovačić napisao je jednom, proučavajući spise Vuka Stefanovića Karadžića: „Rekao sam da karakter pisca valja tražiti u samim njegovim spisima, a ne u biografskim crtama“. Pa što nam to spisi Antuna Kovačića u Viencu kažu o Antunu Kovačiću?

Nastavak romana U registraturi iz Vienca br. 3, 1888.

Vienac kuje Kovačića i vice versa

Naglasak pri proučavanju lika i djela Antuna Kovačića gotovo uvijek je na proznim djelima, ponajprije na Baruničinoj ljubavi koja je objavljena u Viencu 1877. i koju je posvetio svojoj sveučilišnoj ljubavi, majci svoje petero djece, pravoslavki Milki Haidinovoj, te na njegovom magnum opusu, romanu U registraturi, također objavljenu u Viencu 1888, u kojem glavni lik Ivice Kičmanovića ima znatnih dodirnih točaka s biografskim crticama svoga tvorca. I mogli bismo razglabati o romantizmu u ranijim djelima, realizmu u kasnijim, o arhetipskim fatalnim ženama njegovih romana, naprimjer o krvoločnoj harambašici Lauri iz Registrature. Mogli bismo i nagađati što nam to kazuje o odnosu autora sa ženama, potom se prebaciti na važnost Ante Kovačića za hrvatsku književnost, njegov položaj u kanonu, tom Krležinom panteonu zaslužnika, te o tome kako nastaje kanon i tko ga stvara, zašto je netko uvršten, zašto izostavljen. No nećemo, prepuštamo to kroatistima. Ovdje ćemo tek laički preletjeti preko pjesama Antuna Kovačića koje su našle svoj put do stranica Vienca i uz minimalan upliv ostaviti Kovačića da govori za sebe.

Na dvojbu „kontekstualizacija ili imanentizam“, u ranijoj fazi Kovačićeva stvaralaštva odgovorit ćemo kontekstualizacijom. Njegove ranije pjesme mahom imaju povijesnu tematiku koja kontekstualizacijom postaje povijesno-alegorijska. Tako primjerice u Zorani objavljenoj u Viencu 1875. godine, Europa drhti („drkti“ u Kovačićevu izričaju i duhu vremena – to će desetak godina kasnije promijeniti u „drhti“) pred najezdom Huna i njihova Biča čovječanstva, Atile. Kovačić, koji je među mladim pravašima bio najdraži Starome, odnosno Anti Starčeviću, i koji se kao pravnik pravaš koji radi u kancelariji Josipa Franka oblikovao u protivnika Narodne stranke i nagodbe s Mađarima, naravno zna da Mađari vuku podrijetlo od hunskih plemena (što je i očuvano u današnjem engleskom nazivu Mađarske, Hungary). Nakon što Zorana, ta alegorija Hrvatske, otruje Atilu i Hune, „Panon’jom vranac konjic poleti, / Iz ralja curi krvava pjena… / ‘Ne bojte ih se puci i svieti – / – Uništi Hune hrvatska – žena!’ / Dahne Evropa. Narodi njeni / Smrviše Huna ostatke slabe. / Djevojci spomen mrkne u sjeni, – / Svojom Germani krste ju, grabe!“ Niti tri stoljeća kasnije, nakon što su Hrvati spasili Europu od nove najezde, ovoga puta od Avara, kao ni Hrvatskoj Kovačićeva vremena, „Nikad joj pravo njeno se ne da!? – “.

Ili uzmimo primjer pjesme Noli turbare circulos meos (ne kvari / ne diraj moje krugove) objavljene u Viencu 1876. Poznate riječi iz naslova otkrivaju da u njoj Rimljani opsjedaju Arhimedovu Sirakuzu. „Oj hura, braćo! nek se kolje, pljačka, / A sjutra pluga neka kaže brazda: / Da rimska ruka silna i junačka / Taj grad u zemlju survala za vazda! / A cieli sviet od Rima nek se uči – / Il savez s njim, il da u robstvu kuči!“ S obzirom na to da kasnije pjeva „Oj Hrvatska, oj zemljo moja mila! / Kolikrat ruka tvojih Arhimeda / Na grudijuh ti okrug sreće vila – / Al, jao, nikad utisnut se ne da!“, odnosno poistovjećuje Sirakuzu s Hrvatskom, i budući da je naš premilostivi Kaiser und König Habsburg ujedno i rimski car, alegorija se čini prilično jasnom. Pjesmi Hrvoja Hrvatić tematika je buna Hrvata. Kovačićeva druga povijesna tematska preokupacija su Turci. Junak Žeravina pjeva o hajduku u gori koji „bije Turke“. U Gajbiji objavljenoj 1878. godine, Kara Mustaf spominje Hrvate kao hrabar narod kojega se grozi. Bez ulaženja u dublju analizu, spomenimo samo da je grof Andrassy na Berlinskom kongresu te godine isposlovao dozvolu Austro-Ugarskoj za zaposjedanje turske Bosne i Hercegovine koju će Austro-Ugarska anektirati trideset godina kasnije, što će pak Srbima biti preludij u atentat na Franju Ferdinanda i početak Prvog svjetskog rata.

Nekrolog Anti Kovačiću iz Vienca br. 50, 1889.

Pjesma Sveznalici iz Vienca br. 45, 1885.

Izvan vremena

Iz konteksta ostvarene samostalne hrvatske države, njegove osobnije pjesme bi mogle više rezonirati s otuđenim čovjekom današnjice. U pjesmi Na Razkrižju iz 1877, što je ujedno i sintagma koju je upotrijebio u pismu majci i ocu u kojem ih je obavijestio da napušta sjemenište („… na razkrižju života moga…“), mladić odlazi lutati svijetom rastrgan između dužnosti i potrage za sobom, „A tri staze: razkrižje ti, / Svaka te je vukla k sebi“. Ili stihovi u pjesmi Put i oluja iz 1882, „Sazdaše mi sjajne dvore / Od biserja i alema… / I carevah – dokle snatrih –  / Kad se prenuh – ništa nema…“.

Valja spomenuti da je pet godina razmaka između objava ovih dviju pjesama. Sve prethodno navedene pjesme, kao i roman Baruničina ljubav, Kovačiću je u Viencu objavio August Šenoa koji je list uređivao od 1874. Budući da je 1879. Kovačić ušao u političku polemiku i s narodnjacima, a kako je August Šenoa bio urednik Vienca do svoje smrti (krajem 1881), Kovačića ne nalazimo u Viencu 1880. i 1881. godine. Iduće godine novi urednik Fran Folnegović objavljuje četiri njegove pjesme, uključujući i spomenutu Put i oluja.

Pjesma Na razkrižju iz Vienca br. 26, 1877.

Pjesma Velikom patuljku iz Vienca br. 32, 1885.

Kasnije njegovo pjesništvo obilježava satira te je stoga tom dijelu opusa zabavnije pristupiti imanentno, odnosno naći u stihovima nešto što rezonira s našom aktualnošću. Primjerice pjesma Kameleonu se može primijeniti, kako na ondašnje, tako i na današnje političare. „Na kog si jučer baco anatemu / Već danas smierno ližeš skute njemu; / Na kog si jučer streso crnu bruku, / Već danas sliniš milostnu mu ruku.“ U stihovima pjesme Sveznalici možemo prepoznati neke poliglote prošlosti koji su svojedobno proputovali svijet i izjavili da smo („mi“ u značenju Hrvatska) „u banani“, ili današnje „ćate“ koji se mahom na Bruxelles pozivaju „‘Mi tek smo s njimi sve – i sva, / ‘A bez njih – prazna ništica!’ (…) I tako dalje sveznalci nas pute, ‒ / O Danajskih nam prodičući darih’“. Pjesma Naši trutovi djeluje kao prijepis prosječnog iskustva hrvatskog Reddita: „‘Naše umieće? Varka, prostota; / ‘Naši romani? Smjesa od dima! / ‘Znanstvene razpre? Tužna golota; / ‘Hrvatske pjesme? Naslage rimâ!’ / Tako vam oni svakoga dana / Bruje i buče po kafetanah.’“ Za pjesmu Velikomu patuljku sami izvucite asocijacije, možda nedavne u polju medicine. „O, velikan – patuljak! / Tek sitan čovječuljak! / Glad, bieda, hrdja rodila te / U zibci tuge, siromaštva, / Pa zato valjda ti zasadi / U srce hlepnju bogataštva / (...) / A magare sa zlatnom vrećom / To Mesija je tvoga svieta! / Ti blagoslivlješ njegov dah, / Ti za njim crni ližeš prah, / Ti sliniš svaku njegvu stopu, / I znanstveno ćeš dokazivat, / Da on zastupa Europu!“

Spas?

Roman U registraturi napisao je pred kraj kratkoga mu života te nije dostojno dospio uživati u plodovima svog najcjenjenijeg djela. Ostaje zapisano u vremenu da je Vienac taj koji je 1888. u nastavcima objavio roman, no bijahu to neka druga vremena, za neku drugu čitalačku publiku. Kao kuriozitet, ili tek puka svjesnost vlastitog stanja, ostaje nam činjenica da glavni lik Registrature, Ivica Kičmanović, od tragedije koju proživi i zamornosti dosadnog mu posla oboli od delirium tremensa, i na koncu romana, u pomračenju uma (ili oslobođenju, ovisi kako se uzme) zapali i registre i sebe. „Spasilo se nije ništa… Iz garišta izvukoše pocrnjelu, do ugljena izgorjelu materiju ljudskoga trupla…“ Antun Kovačić se žalio na svoj posao, na obujam posla u Glini, na „veći rad“ koji je imao dovršiti do Nove godine za Maticu hrvatsku – pisao je roman Demagog i dramu Doktor od knjiga u kojoj je opisivao odvjetnika koji poludi. Koliko znakova nam treba? Ostaje i kao upozorenje, nama autorima Vijenca, što se dogodi kada previše sebe damo u ovaj poziv. Priča kaže da je igrao domino s „nekojimi Glinjani“ u gostionici, kao što je nedjeljom običavao. Ovog puta je ostao „cugati“ do 23 sata, naizgled neuzrujan, no kad je došao u sobu (živio je na katu gostionice sa svojom ženom Milkom i petero djece), „za kratko vrieme je počeo biesniti“, toliko da je udario „najmilije diete“ i htio pobacati sve iz stana. Susjedi su ga ubrzo ukrotili i poslan je u Stenjevec u ludnicu.

„Ah ne plači dievo, golubice biela, / Ta ja žarko ljubim i milujem tebe! / Ali za slobodom gine duša ciela, / Za nju moram mladjan žrtvovati sebe.“ Stihovi, koje kao da možemo zamisliti izgovorene u sumornoj sceni, iz pjesme njegova prijatelja Augusta Harambašića koji govoraše na sprovodu na Mirogoju tada još nepotpunih arkada. Tko zna je li ikada naslutio da će i sâm, 22 godine kasnije, doživjeti slom mladenačkih ideala i slično pomračenje uma te da će umrijeti na istom mjestu kao i prijatelj mu. Ovako Banovac piše o Kovačiću: „Hrvatsku liepu knjigu evo iznenada stiže ponovno težki udarac. (…) Ove godine – Kukuljević, Jurković, Veber – Tkalčić, kad evo ode i uzdanica naroda hrvatskog, po našem mienju najdarovitiji pjesnik i pisac njegov – prerano evo umrli Ante Kovačić.“ Dijagnoza: „Mania – Umro 10. XII. 1889. od apoplexia cerebri sub delirie acuto.“ Posljednje pisane riječi: „pobjedio sam. Moje će! s… ti ćeš bi ti… Čitaj ja sam načinio jednu ko… ju moju šalu danas… Samo čitaj najslavni – komediju… Batušić ti si moj spas… Spas!!!... spašen sp… Ti neć…“